Povezanost vjerovanja i djelovanja (Medina)

Hatib: dr. Abdulabari ibn Avad es-Subejti

18. šaban 1439. po Hidžri / 4. maj 2018.

Hvala Allahu, Koji otklanja nedaće, hvalim Ga, slavljen neka je, i zahvaljujem Mu na mnogobrojnim blagodatima. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji druga nema, i Koji je Svojim robovima propisao vjeru koja uspostavlja univerzalne vrijednosti, i svjedočim da je naš prvak i vjerovjesnik Muhammed, Njegov rob i poslanik, vodio ummet, svojom uputom, do najviših visina, neka su na njega Allahova milost, blagoslov i mir, i na njegovu porodicu i njegove ashabe nosioce svakog dobra i ambicioznosti.

Oporučujem sebi i vama bogobojaznost: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!” (Ali Imran, 102)

Allah, džellešanuhu, objavio je Svoju plemenitu Knjigu kao uputu čovječanstvu. Njegove sure su svjetlo, a ajeti pojašnjenje. Kur’an je iskreni pomagač i nepresušni i nepomućeni izvor, u kojem svaki čovjek može pronaći ono što traži: zabrinuti olakšanje, a tužni utjehu.

Jedan od prekrasnih kurʼanskih dragulja i rijetkih bisera je sura El-Maun. “Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naručje ne daju!” (El-Maun, 1–7) 

Veličanstvena sura, u svojoj strukturi, koja pojašnjava neraskidivu vezu između vjerovanja i djelovanja, ponašanja.

Riječima: “… onoga koji onaj svijet/vjeru poriče” ukazuje se na onoga koji poriče Božiju nagradu i kaznu, i polaganje računa, i u čijem se srcu nije učvrstilo vjerovanje u Sudnji dan. Pokvarenost srca vodi lošim djelima, a loša djela ukazuju na pokvarenost srca. Zašto se kaže za njega da poriče “dīn – vjeru”? Zato što nikada u svom životu nije uradio ono što vjera zahtijeva od njega. Kao da je priznao vjeru jezikom, potvrdio je srcem, ali nikada nije podstakao svoju dušu i uskladio svoje ponašanje sa značenjima, vrjednostima i vrlinama vjere, nikada nije išao putem Kur’ana, a svi znamo da je iman izgovor jezikom, potvrda srcem i činjenje, djelovanje udovima. Onaj čije je vjerovanje u polaganje računa, nagradu i kaznu slabo, on poriče vjeru, njegovo srce zahvatila je tvrdoća, postalo je kruto i “suho”.

Od svojstava ove vrste ljudi je da “grubo odbijaju siroče”, tj. ponižavaju ga i povređuju. Svojim slabim vjerovanjem nisu u stanju promijeniti svoj život nabolje i sačuvati se loših djela. Koja je vrijednost vjere ako se njeni tragovi ne pokazuju u ponašanju i djelovanju? Koje je značenje imana ako on ne potiče u čovjeku osjećaj za druge, kroz činjenje dobročinstva i nahranjivanje siromaha, i podsticanje da se nahrani siromah? Vjerovanje u proživljenje, nagradu i kaznu na budućem svijetu istinska je unutrašnja snaga, koja dušu podstiče na činjenje dobrih djela, sve dok to ne postane njena ćud, narav. Ako se duša odgaja u okrilju ovih vrijednosti, ona se pročisti, i hrli dobru bez ikakvog napora. Tvrdoća srca vodi nemaru i poricanju vjere i Sudnjeg dana, a lijek za to spomenut je u hadisu najboljeg čovjeka, poslanika ljudskom rodu, kada mu je došao neki čovjek i požalio se na tvrdoću srca, pa mu je on rekao: “Pomiluj jetima po glavi i nahrani siromaha.”

Riječi Uzvišenog: “… i koji da se nahrani siromah – ne podstiče”, ukazuju na to da se od muslimana traži da podstiče druge na davanje i dobročinstvo, a to ga ne oslobađa odgovornosti ličnog zalaganja i pomaganja slabih i nejakih, siročadi, siromašnih i dr., pazeći da ne povrijedi njihovo dostojanstvo i ne slomi njihova srca. Uzvišeni kaže: “Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje.” (El-Bekara, 263) Najvredniji oblik dobročinstva je da im se obezbijede osnovne životne potrepštine, i olakšaju uvjeti za stručnu obuku i zaposlenje nezaposlenih.

Riječi Uzvišenog: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju”, tj. oni obavljaju namaz samo formalno, njihov namaz nema dušu, suštinu, i manjkav je. Neki čovjek ušao je u džamiju i klanjao, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio je u jednom kraju džamije. Kada je obavio namaz, došao je kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nazvao mu je selam, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Vrati se i ponovo klanjaj, jer nisi klanjao.” Ko bolje razmisli o stanju onih koji nemaju samilosti prema siročadima, ne daju hranu siromasima, varaju, lažu i čine nepravdu, naći će da su takvi ljudi nemarni prema namazu, a onaj ko je nemaran prema namazu, prema drugim obavezama je još nemarniji. Kada ibadet izgubi svoju suštinu i smisao, postaje puka forma, pokreti koji ne potiču i ne jačaju vjerovanje u srcu, ne popravljaju ponašanje, nego ostavljaju vrlo slab ili nikakav trag na čovjekov život.

Tekstovi iz Kur’ana i sunneta obrazložili su utemeljenost ibadeta i pojasnili su njihove intencije. Ibadeti imaju utjecaj na život ljudi i stanje društva. Oni su svojevrsna odgojna škola. Uzvišeni kaže: “… i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! A Allah zna šta radite” (El-Ankebut, 45). Uzvišeni je za post rekao: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekara, 183)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko ne ostavi lažno svjedočenje i postupanje po njemu, Allah, džellešanuhu, nema potrebe da on, zbog Njega, ostavi hranu i piće.” O zekatu Uzvišeni kaže: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevba, 103), a za hadž je rekao: “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša (vaša bogobojaznost)” (El-Hadždž, 37). Namaz je posljednje što će se izgubiti od vjere, i kada se on izgubi, nestat će vjere u cijelosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Karike islama kidat će se jedna po jedna, pa kada se god koja prekine, ljudi će se hvatati za sljedeću. Prvo što će se izgubiti od islama jeste islamska vlast, a zadnje što će ostati od vjere jeste namaz. ”

Ako se čovjek uspije izboriti sa bolešću nemarnog odnosa prema namazu, ostaje mu još, a na to ga podsjeća i sura El-Maun, da svoje srce zaštiti od rijaluka, pretvaranja. Uzvišeni kaže: “… koji se samo pretvaraju”, tj. koji obavljaju namaz i druge ibadete radi nekoga ili nečega drugog, a ne radi Allaha, i koji traže zadovoljstvo ljudi, a ne Allaha. Ovaj ajet uči nas da nijet u kojem ima primjese rijaluka pretvara dobro djelo u grijeh, zbog kojeg njegov počinitelj zaslužuje “vejl” – svaki prezir i kaznu. Uzvišeni kaže: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju.” Tako je sa čovjekom u čijem srcu nema ihlasa – iskrenosti: njegove riječi nemaju nikakvu vrijednost, ibadet ne ostavlja nikakav trag na njegovo ponašanje, njegovo djelo neće biti primljeno i njegova duša neće biti očišćena.

Jedan od najvažnijih ključeva uspjeha na ovom svijetu jeste sputavanje strasti rijaluka, potpunom predanošću Allahu, posvećivanjem svih ibadeta isključivo Njemu i njihovo čišćenje od svih dunjalučkih ambicija, profita, strasti, položaja, imetka, popularnosti, pozicije u srcima ljudi, traženja hvale ili bijeg od ukora. U poznatom hadisi-kudsiju, Uzvišeni kaže: “Ja sam najneovisniji o tome da Mi ljudi nekoga pridruže kao druga. Onaj ko učini neko djelo i u njemu Mi pridruži druga, ostavit ću i njega i njegovo djelo.”

Posljednji ajet u ovoj suri rasvjetljava važnost institucije lijepog ponašanja u društvu i upozorava na posrtanje u davanju i dijeljenju imetka. Uzvišeni kaže: “… i nikome ništa ni u naruč ne daju”, tj. ne daju nikome stvari koje ljudi, u skladu s običajima, posuđuju jedni drugima i daju ih na korištenje. Prema tome, oni ne postupaju ispravno u ibadetu prema Gospodaru, i ne čine dobro ljudima, uskraćujući im ono što bi im moglo biti od koristi i pomoći. Njihova suzdržanost prema zekatu i drugim oblicima dobročinstva još je veća. “Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naručje ne daju!” (El-Maun, 1–7) 

Donosite salavate na poslanika Pravog puta, to vam je naredba od vašeg Gospodara u Njegovoj Knjizi: “Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56)

Donosite salavate na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podarenu milost i nepresušnu blagodat, to vam je naredba od vašeg Gospodara, Koji je objavio: “Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56) 

Allah podario blagoslov meni i vama u časnom Kurʼanu, i okoristio mene i vas njegovim ajetima i mudrom opomenom.

Rekoh ovo i od Allaha Uzvišenog tražim oprost za sebe, vas i sve muslimane od svakog grijeha, a tražite i vi, On mnogo prašta i milostiv je.


Podijeli ovaj post :

Iz iste kategorije :