Najnovije hutbe
event_available
event_available
Hvala Allahu, Čija dobrota i čuda ne prestaju, i čije pouke i dokazi ne blijede, i čije znanje i vlast nemaju kraja. On u svakom trenutku otklanja brige i iskušenja, prašta grijehe, pomaže Svoje prijatelje, uništava Svoje neprijatelje, opskrbljuje, uzvisuje i unizuje. Njegove presude i zapovijedi provode se po odredbi zapisanoj pedeset hiljada godina prije nego što su stvorena nebesa i Zemlja. Njemu pripada svaka hvala i zahvala.
Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Kojem ništa nije teško, i Koga ne uznemirava mnoštvo molbi i zahtjeva, bez obzira na njihovu raznovrsnost, On o svemu ima znanje, i svemu zna broj, i svjedočim da je Muhammed, Njegov rob i poslanik, odabranik i prijatelj, upotpunio sve stepene ubudijjeta – pobožnosti, i postao je, kod Allaha, najplemenitije stvorenje, i dostigao deredžu koju nije dostigao nijedan poslani vjerovjesnik i bliski melek. Uzvišeni Allah, obraćajući mu se u Kur’anu, oslovio ga je svojstvom ubudijjeta, iskrenog robovanja Njemu, u svim važnim pitanjima: pitanju poziva na Pravi put, pitanju izazova i nadnaravnosti, pitanju noćnog putovanja – Israa, pitanju Objave i pitanju spuštanja Kur’ana, neka su na njega vječni salavat i mir, i na njegovu porodicu, ashabe, tabiine i one koji ih slijede u dobročinstvu do Sudnjeg dana. Bojte se Allaha, o muslimani, i čuvajte se Vatre barem sa pola datule, barem sa lijepom riječju, jer je Džennet prekriven neugodnostima, a Džehennem strastima i prohtjevima. Znajte da dobročinstvo ne može propasti, grijeh se ne zaboravlja, a Onaj koji će suditi ljudima ne umire, što posiješ to ćeš požnjeti. Uzvišeni kaže: “I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati. A ti obraduj prave vjernike!” (El-Bekara, 223)
O muslimani, nema nijednog čovjeka na ovom svijetu a da nije između dva stanja: ili blagodati i dobra ili kušnje nevoljom, oskudicom i teškim životom. Ova dva stanja prate svakog čovjeka do njegovog edžela, propisanog roka. Uzvišeni kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija, 35)
Jedan dan je za nas, a jedan protiv nas, jedan dan tugujemo, a drugi se radujemo. Obilje i oskudica smjenjuju se u životu svakog čovjeka i to su neminovna stanja, nešto na što čovjek ne može utjecati, ali u tim stanjima do izražaja dolazi način na koji se čovjek ponaša ili prema blagodati ili prema kušnji, odnosno bitno je to koliko će razuman i upućen čovjek iskoristiti blagostanje i kušnju u onome što će ga približiti njegovom Gospodaru, priskrbiti mu Njegovo zadovoljstvo i onome što će mu koristiti u životu, na ovom i budućem svijetu. Naš Gospodar, slavljen i uzvišen neka je, pojasnio je u Kur’anu kako čovjek, iz svoje prirodne ljudske pozicije, reaguje na stanje blagodati i nevolje: “Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik. A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga zadesila, on će, sigurno, reći: ‘Nevolje su me napustile!’ On je doista umišljen i razmetljiv” (Hud, 9, 10); “Kada čovjeku milost Našu darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kada ga nevolja dotakne, onda se dugo moli” (Fussilet, 51).
Čovjek je u svojoj biti takav da se pretjerano raduje u dobru i obilju i misli da mu je to Uzvišeni dao zbog njegove plemenitosti i posebnog mjesta kod Njega, i to ga na kraju može dovesti do uobraženosti, oholosti i umišljenosti i navesti ga da zaboravi da je to u suštini Allahova blagodat, koju mu je, da je htio, mogao oduzeti u jednom treptaju oka. Uzvišeni kaže: “Kad čovjeka nevolja snađe, Gospodaru svome se moli, Njemu se obraća, a onda, pošto mu Allah milost svoju daruje, zaboravi Onoga kome se prije molio, i druge Njemu jednakim smatra, da bi s puta Njegova na stranputicu odvodio.” (Ez-Zumer, 8)
Nasuprot tome, vidimo da pada u očaj, srdi se i gubi nadu u Allahovu milost kada ga On iskuša nevoljom, i kada mu uskrati blagodat i milost, a možda dospije u takvo stanje da počne optuživati Allaha i otvoreno se suprotstavljati Njegovoj odredbi, kao što kaže Uzvišeni: “…a kada ga neimaština zadesi, onda u očaj pada i nadu gubi” (Fussilet, 49); “A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me je napustio!’” (El-Fedžr, 16).
A, to je pravo iskušenje, samo većina ljudi to ne zna!
Takav je čovjek i takva je njegova narav, osim jedne vrste ljudi koju je Uzvišeni izdvojio, riječima: “…a samo strpljive i one koji dobra djela čine čeka oprost i nagrada velika” (Hud, 11) i oni su iskreni vjernici koji imaju iskren odnos prema Allahu, džellešanuhu, zahvalni su i strpljivi i u dobru i u zlu, i njih je Allah uputio na najljepše riječi, djela i ponašanje. Znaju i svjesni su da je obožavanje Allaha obaveza i u blagodatima i u iskušenjima i čine sve kako bi upotpunili ove dvije vrste ubudijjeta – iskrenog obožavanja Allaha, džellešanuhu, i postigli sreću i zadovoljstvo na ovom svijetu i u svom životu. Oni su zadovoljni Allahom, u oba stanja, a i Allah je zadovoljan njima i učinio ih je zadovoljnim.
Ovakav odnos prema robovanju, obožavanju može imati samo pravi vjernik koga je Allah uputio. U Muslimovom Sahihu, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “ Čudan li je primjer vjernika! U kakvoj se god situaciji nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom: ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu i bude nagrađen zbog toga, a ako ga zadesi šta loše, on se strpi, pa mu i to donese nagradu od Allaha.”
Iskren vjernik je najsretniji čovjek s onim što mu je Uzvišeni Bog podario, na najbolji način koristi blagodati i užitke ovog svijeta, i najracionalnije postupa u iskušenjima i blagodatima.
O muslimani! Allah, džellešanuhu, propisao je Svojim robovima ubudijjet – iskreno robovanje i predanost Njemu u stanju obilja i onome što voli, i ubudijjet u stanju iskušenja i onome što prezire, i ove dvije vrste ubudijjeta su temelj sreće i uspjeha; ko ih upotpuni i izvrši na propisan način, neće biti sretnijeg i zadovoljnijeg čovjeka od njega.
Allahove blagodati su mnogobrojne i raznovrsne, i mogu se svesti na dvije vrste: prva i najveća i najvrednija vrsta jesu blagodati vjere, iskrenog srčanog vjerovanja, “duhovni darovi” i blagodat lijepog ponašanja, među kojima se posebno izdvaja blagodat tevhida i imana, blagodat znanja, spoznaje i razumijevanja Božijih propisa, blagodat islamskog bratstva i zajedništva i blagodat slijeđenja Kur’ana i sunneta. Druga vrsta su dunjalučke blagodati i materijalni užici koji pomažu čovjeku u postizanju i očuvanju blagodati vjere i daju mu istinski osjećaj uživanja u dozvoljenim i lijepim stvarima, kao što je blagodat zdravlja, sigurnosti, pravedne vlasti, bračnog druga, potomstva, imetka i dr. Obje vrste su blagodat od Allaha, u smislu njihovog stvaranja, osiguravanja i trajanja. Uzvišeni kaže: “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate” (En-Nahl, 34); “… i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali” (Ibrahim, 34). Iskren vjernik razmišlja o nebrojenim i učestalim blagodatima, zahvaljuje Allahu srcem i priznaje da su od Njega, da pripadaju Njemu i da su čisti dar i poklon koji on daruje Svojim robovima, zatim Mu zahvaljuje jezikom i tijelom i ne koristi ove blagodati osim u onome čime je On zadovoljan. Ko se bude tako odnosio prema blagodatima, ispunio je svoju obavezu zahvalnosti, izvršio je, na propisan način, prvu vrstu ubudijjeta – pokornosti i robovanja Allahu u obilju i blagostanju i zaslužio je nagradu koju je Allah pripremio zahvalnima, o čijoj vrijednosti i obaveznosti govore mnogobrojni ajeti i hadisi, kao što su riječi Uzvišenog: “Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni” (Saba, 15), i riječi: “Ako vi budete nezahvalni – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan ako su robovi Njegovi nezahvalni, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni” (Ez-Zumer, 7). Imam Ahmed bilježi sa dobrim senedom da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji Allahovi robovi na Sudnjem danu bit će hammadun – oni koji su puno Allahu zahvaljivali.”
O muslimani! Ibadet zahvalnosti je čuvar blagodati i tajna njihovog opstanka, trajanja i uvećanja. Uzvišeni kaže: “I tako Mi jedne drugima iskušavamo da bi nevjernici rekli: ‘Zar su to oni kojima je Allah, između nas, milost ukazao?’ – A zar Allah dobro ne poznaje one koji su zahvalni!” (El-En’am, 53)
Nema boljeg načina za čuvanje blagodati od zahvale Allahu, a ništa ne može otjerati i prognati blagodati i oduzeti im blagoslov kao oholost i uobraženost i njihovo korištenje u onome što je Allah zabranio, a to je bit poricanja blagodati. Uzvišeni kaže: “Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.” (En-Nahl, 112)
To je Božija zakonitost koja se ne mijenja: “… i kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.’” (Ibrahim, 7)
Allah, džellešanuhu, spomenuo je u Kur’anu slučaj Karuna, kome je On dao neopisive količine blaga i imetka, pa je porekao Božije blagodati, iz obijesti i umišljenosti, zaboravio je šta je bilo prije toga i rekao je: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim.” (El-Kasas, 78)
Allah, džellešanuhu, utjerao je i njega i njegov dvorac u zemlju, da bi bio pouka onima koji pouku primaju. Uzvraćanje na Božije blagodati obiješću, ohološću, rasipništvom i njihovim korištenjem u haramu vjesnik je njihovog nestanka i gubitka. Tako mi Allaha, pored Kojeg drugog boga nema, najbolnija kazna kojom Allah kažnjava one koji poriču Njegove blagodati i ne zahvaljuju Mu na njima jeste da im oduzme tu blagodat nakon što im je dao, i da im uskrati Svoju dobrotu nakon što im je ukazao.
Nema ništa teže ljudskoj duši od umanjenja nakon uvećanja, poniženja nakon počasti, poraza nakon pobjede, pada nakon uzdizanja i uskraćivanja nakon davanja.
Najveći gubitak, nakon opskrbljenosti i uživanja u blagodatima, jeste gubitak slasti ibadeta i predanosti Allahu, skrušenosti srca i čistoće duše, radosti života u Allahovom okrilju i Njegovoj blizini, a vrhunac tog gubitka jeste gubitak vjere i svjedočenja istine na smrtnom času i smrtnoj agoniji, i da čovjek, u tom odlučujućem trenutku, bude kažnjen lošom završnicom, prezrenim krajem i smrću dostojnom svakog kajanja i žaljenja, i da ga ne uputi na lijepu završnicu i smrt kojom je On zadovoljan.
Tako mi Allaha, to je jedna od najpotresnijih slika oduzimanja blagodati nakon njihovog davanja, kao što se desilo s faraonom koji se osilio, u zlu sve granice prešao, i porekao Allaha i Njegove blagodati, pa je, kada se počeo daviti i kada je svojim očima vidio smrt, izjavio da vjeruje, ali mu je rečeno: “Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!” (Junus, 91)
To je zaista velika pouka, ali većina ljudi to ne opaža.
Poštovani vjernici! Jedan od Božijih darova ljudima i blagodati koje zaslužuju svaku pažnju i iziskuju zahvalnost jeste blagodat sigurnosti, kojom se Allah hvali Svojim robovima: “Koji ih gladne hrani i od straha brani” (Kurejš, 4), i prema kojoj usmjerava njihove oči i razum, riječima: “Zar ne vide da smo Harem svetim i sigurnim učinili, dok se svuda okolo njih otima i pljačka?” (El-Ankebut, 67) Uspostavljanje sigurnosti u muslimanskim društvima spada u vjerske i životne prioritete, kako bi se ljudima osigurao normalan život i kako bi mogli izvršavati svoje obaveze prema Gospodaru.
Allah podario meni i vama blagoslov u časnom Kur’anu i okoristio nas njegovim ajetima i mudrom opomenom.
Molim Allaha Uzvišenog da oprosti i meni i vama i svim muslimanima, a molite Ga i vi, On mnogo prašta i milostiv je.
