event_available
Hvala Allahu, Uzvišenom. Onome ko se na Njega osloni, On mu je dovoljan, ko se Njegovom okrilju prikloni, On ga zaštiti, a ko Mu prepusti svoje poslove, On ga pomogne. Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov odabrani poslanik. Neka su Allahova milost, blagoslov i spas na njega, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
O muslimani, bojte se Allaha, jer je bogobojaznost ključ svakog dobra i istinski uspjeh i na ovom i na budućem svijetu. Uzvišeni kaže: “O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. A Allahova dobrota je neizmjerna.” (El-Enfal, 29)
Poštovani vjernici, jedna od temeljnih osobina čovjeka jeste slabost, ona je njegovo stanje, njegova osnova i njegova priroda.
Uzvišeni Allah kaže: “Allah je Taj koji vas nejakim stvara” (Er-Rum, 54); “a čovjek je stvoren kao nejako biće” (En-Nisa, 28), tj. nejakim pred svojim strastima, nemoćnim da se odupre i suprotstavi njihovim uzrocima i snazi, ne može se suzdržati od slijeđenja prohtjeva, niti obuzdati pred izazovima i iskušenjima, osim onoga koga Allah sačuva.
I zato, ma koliko čovjek imao sposobnosti, talenta i vještina, ne smije se oslanjati na sebe, a zapostaviti traženje pomoći od svoga Gospodara. Jer, onog trenutka kada se zadivi sobom i zaboravi svoga Gospodara, biva ponižen, ostavljen, i zaluta. Čovjek ne može bez svoga Gospodara ni koliko je treptaj oka, u to nema nikakve sumnje. Naprotiv, dužan je da pred Njim pokazuje svoju slabost i siromaštvo, svoju potrebu i potpunu ovisnost o Njemu. Od Njega se traži pomoć i ispravno postupanje, od Njega dolazi uputa i razboritost, kao što stoji u hadisi-kudsiju: “O robovi Moji, svi ste vi zalutali osim onih koje Ja uputim; zato od Mene tražite uputu, i Ja ću vas uputiti.”
Takav je bio i odnos Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema njegovom Gospodaru: stalno okretanje Njemu i poniznost pred Njim. U svojoj dovi govorio je: “Ja sam Tvoj i Tebi pripadam” – tj. na Tebe se oslanjam i kod Tebe tražim utočište.
Na dan Bitke na hendeku, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno s ashabima prenosio je zemlju, izgovarajući stihove Ibn Revahe:
Allaha mi, da nije Allaha, ne bismo bili na pravom putu,
niti bismo sadaku dijelili niti namaz klanjali.
Spusti na nas smirenost, i učvrsti naše stope
kada neprijatelja budemo sreli.
A svoju kćer Fatimu savjetovao je: “Šta te sprečava da činiš ono što ti savjetujem: da svakog jutra i svake večeri kažeš: ‘O Ti Vječni i Živi, o Ti Koji sve održavaš, utječem se Tvojoj milosti, popravi moje stanje i ne prepusti me samom sebi ni koliko treptaj oka’?”
O vjernici, onaj ko istinski ostvari tevekul, pouzdanje u Allaha, Allah ga neće prepustiti nikome drugom, nego će se On sam o njemu brinuti, kao što se brinuo o Svome odabranom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah, podsjećajući ga na Svoju blagodat i zaštitu, kaže: “A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio” (El-Isra, 74).
Ovaj ajet jasno ukazuje na našu duboku potrebu za učvršćenjem od Allaha. Zato trebamo stalno, ponizno moliti svoga Gospodara da nas učvrsti u vjerovanju, koristeći sve uzroke koji tome vode, u svakom vremenu i svakoj prilici, i uvijek Mu se trebamo vraćati i na Njega oslanjati, On nam je dovoljan i On je najbolji pomagač.
O vjernici, samodopadanje i samoveličanje spadaju u najgore i najpogubnije oblike oholosti. To su osobine koje najteže razaraju i kvare ljudsko srce. Kada čovjek bude prepušten samome sebi, njegova strast ga nadvlada, zarobi i uništi, Allahova briga o njemu prestane, a poniženje ga okruži. Tako je Iblis, prokleti, bio opijen sobom i svojim porijeklom pa je rekao: “Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače” (El-A’raf, 12), pa ga je Allah protjerao iz okrilja Svoje milosti i izložio Svome gnjevu.
Isto tako, vlasnik dva vrta, koji je zanijekao blagodat svoga Gospodara i bio zadivljen sobom, zbog svoje nemarnosti i nade u dug život, završio je tako da mu je imetak potpuno propao, a on ostao u kajanju i žaljenju.
A kada su se neki na Hunejnu zanijeli brojnošću i rekli: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti”, bili su prepušteni svojoj brojnosti, pa su doživjeli poraz, sve dok ih Allah, Svojom milošću, ponovo nije pomogao i darovao im pobjedu.
Znajte da su samodopadanje i samoobmana jedna od najvećih prepreka na putu prema Allahu; one skreću čovjeka s pravog puta. Jedan od selefa, dobrih prethodnika, rekao je: “Strah od Allaha vodi te Allahu, oholost i samodopadanje udaljavaju te od Njega, a omalovažavanje ljudi u tvom srcu teška je bolest kojoj nema lijeka.”
Suprotno tome, onaj ko se pouzda u milost svoga Gospodara i ne oslanja se ni na čiju drugu milost, ko je uvjeren da su njegov uspjeh i snaga u njegovom oslanjanju na Allaha, a ne na sebe, svoje znanje, razum, snagu i moći, taj je ostvario istinsko oslanjanje na Allaha u traženju uspjeha, ispravnog postupanja i popravljanja svoga stanja. Takav je dostojan da ga Allah čuva i sačuva, i da ga ne prepusti samome sebi, a to je, svakako, jedna od najvećih blagodati i jedan od najuzvišenijih darova. Zato je i Jusuf, alejhis-selam, molio svoga Gospodara: “daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Jusuf, 101).
Time je pokazao svoju poniznost i priznao potrebu za Allahovom dobrotom. U dovi koja se prenosi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, stoji: “Ako me prepustiš samome sebi, približit ćeš me zlu, a udaljiti od dobra, ja se ne pouzdam ni u šta drugo osim u Tvoju milost.”
Samodopadanje spada u pogubne, upropaštavajuće osobine, kako stoji u hadisu: “A što se tiče pogubnih stvari: to su pohlepa kojoj se pokorava, strast koja se slijedi i čovjekovo divljenje samome sebi.”
Kazna za ovu lošu osobinu je velika. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dok je jedan čovjek oholo hodao, zadivljen sobom, Allah je naredio da ga zemlja proguta, pa će se on u njoj propadati do Sudnjeg dana.”
Takva je bila i kazna za Karuna, kojeg su blagodat i oholost odvele u propast, pa je zanijekao Allahovu blagodat i rekao: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” (El-Kasas, 78).
O vjernici, čovjekovo divljenje samom sebi jasan je znak njegovog nepoznavanja vlastite suštine i prirode. Zato Kur’an često podsjeća na čovjekovo porijeklo i suštinu: njegovu slabost, neznanje i nemoć, te na njegovu trajnu potrebu za onim što će ga popraviti i uspraviti.
O muslimani, samodopadanje i oslanjanje na sebe ima mnoge oblike i različite manifestacije.
– Nekad se čovjek divi vlastitoj snazi i prisebnosti, pa otvara vrata zla i smutnje, uvjeren da ga ništa ne može dotaknuti, jer umišlja da posjeduje posebnu zaštitu i nepogrešivost.
– Nekad se divi razumu i pronicljivosti kojima ga je Allah obdario, pa pomisli da ima oštroumnost kakvu ni najumniji nemaju.
– Nekad se divi širini svoga znanja i spoznaje, pa ga to spriječi da se dalje usavršava i uči, počne se razmetati znanjem, njime se nadmetati i oholo i tvrdoglavo raspravljati.
– Nekad se divi obilju imetka koji mu je dat i vjeruje da je sve to njegova zasluga, pa ga rasipa poput maloumnika i uskraćuje Allahovo pravo u njemu.
– Nekad se se divi vlastitom trudu i naporu kojim je ostvario cilj i uzrocima koje je poduzeo na tom putu, pa u svojoj nutrini uzvisi sebe, uvjeren da je svojim znojem i mukom postigao uspjeh i došao do onoga što je tražio. Počne sam sebe hvaliti riječima koje ga vode u propast i prijekor, govoreći: “Svojim radom, svojim umorom, svojim zalaganjem, svojim znojem…”, pripisujući blagodat sebi, a poričući blagodat svoga Gospodara.
– Nekad se divi vlastitoj vrijednosti, pa zaniječe Allahovu dobrotu i dar, smatrajući da je ono što posjeduje ispod njegovih zasluga, tada zavidi drugima na blagodatima i priželjkuje da ih zadesi nevolja, govoreći: “Zašto ja nisam dobio kao on? Zar je on bolji od mene?”
– Nekad se se divi svom ugledu, porijeklu i lozi, pa se ulijeni u postizanju uzvišenih vrijednosti i prestane težiti visokim ciljevima, zaboravljajući da onoga koga su njegova djela unazadila, porijeklo neće uzdići.
– Nekad se divi ljepoti svoga fizičkog izgleda i vanjštine, a zanemari činjenicu da se prava vrijednost čovjeka ogleda u čistoći njegove duše i uzvišenosti njegovog morala.
Prema tome, onaj ko se osloni na sebe, zadovoljan je sobom, divi se sebi, a zapostavi samokontrolu i samopropitivanje, postaje arogantan i isključiv, udaljava se od savjeta i mišljenja drugih, smeta mu onaj ko ga kritikuje i ne podnosi onoga ko mu ukazuje na greške i savjetuje ga. Tada mu srce potamni, vid mu se zamagli, zatvore se, pred njim, vrata popravka, i tone u oholost i zabludu bez povratka.
O vjernici, da bi se čovjek zaštitio od bolesti samodopadanja i samoobmane, mora znati da Plemeniti i Darežljivi, Koji mu je dao blagodat, može mu je svakog trena uzeti. Također, dužan je svjedočiti veličinu svoga Gospodara, Njegovu dobrotu, uputu i pomoć, te u isto vrijeme sagledavati mahane svoje duše i njenu sklonost grijehu. Svijest o Allahovoj blagodati rađa ljubav, zahvalnost i hvalu Gospodaru blagodati i dobročinstva, a spoznaja vlastitih manjkavosti i djela rađa poniznost, skrušenost, osjećaj potrebe i stalno kajanje.
Ko istinski spozna svoga Gospodara i sagleda stvarnost svoga stanja i završetka, u njegovim očima vlastita duša postaje sitna, u njoj vidi samo čistu nemoć, potrebu i manjkavost.
Zato, poštovani vjernici, donosite salavate i selame na darovanu milost i nepresušnu blagodat, na svoga vjerovjesnika Muhammeda, Allahovog poslanika. To vam je naredba od vašeg Gospodara: “Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56).
